WorksheetsEdukacija o standardima Europskog suda
Total questions: 7
Worksheet time: 14mins
Direktiva o postupcima nalaže obvezu osobnog razgovora s podnositeljem zahtjeva za međunarodnu zaštitu prije donošenja odluke u upravnom postupku:
samo za odluke o meritumu
samo za odluke o nedopuštenosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu
za odluke o meritumu i odluke o nedopuštenosti
prepušta nacionalnim zakonodavstvima da odrede prije donošenja kojih vrsta odluka je obvezno provesti osobni razgovor
Nacionalni sud koji odlučuje o pravnom lijeku protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, može odbiti taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva:
ako mu to dopušta nacionalno zakonodavstvo
nikad
ako je u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor
samo kada sud ocijeni da cjelovito i ex nunc razmatranje zahtjeva može provesti na temelju samih podataka iz spisa, uključujući zapisnik o osobnom razgovoru s podnositeljem zahtjeva održanom u prvostupanjskom postupku
Država članica može za slučaj kršenja pravila u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite propisati sankciju ukidanja prava na smještaj:
samo u slučaju opasnog nasilnog ponašanja
samo ako takvu sankciju potvrdi nacionalni sud u postupku koji se pokreće po službenoj dužnosti
nikad
samo ako je ta sankcija privremenog trajanja
Zahtjevi za međunarodnu zaštitu koje su zasebno podnijeli članovi iste obitelji
ne mogu se zajednički procjenjivati
mogu se zajednički procjenjivati, ako tako predviđa nacionalno pravo
moraju se zajednički procjenjivati
Sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje države porijekla pred Europskim sudom za ljudska prava
treba smatrati dokazom pripadnosti tog podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini”
treba smatrati razlogom za proganjanje zbog „političkog mišljenja” ako postoje osnovani razlozi za strah da ta država to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidentstva protiv kojeg bi mogla razmotriti donošenje protumjera
nije relevantno za odlučivanje o zahtjevu za međunarodnu zaštitu
Kada je jedan od razloga za međunarodnu zaštitu po prvi put istaknut u postupku povodom uloženog pravnog lijeka taj razlog treba smatrati „naknadnim dokazom” i sud koji odlučuje o pravnom lijeku
nije dužan razmotriti taj razlog prilikom razmatranja odluke protiv koje je uložen pravni lijek
dužan je razmotriti taj razlog prilikom razmatranja odluke protiv koje je uložen pravni lijek, iako mu to nacionalna procesna pravila ne dopuštaju, izravnom primjenom prava Unije
dužan je razmotriti taj razlog prilikom razmatranja odluke protiv koje je uložen pravni lijek, ako mu to nacionalna procesna pravila dopuštaju i ako prvostupanjsko tijelo odlučivanja može tom prilikom razmotriti taj naknadni dokaz
Članak 15. točku (c) Direktive 2011/95 (supsidijarna zaštita) treba tumačiti na način da utvrđivanje postojanja „ozbiljne i individualne prijetnje” životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba
zahtijeva sveobuhvatno razmatranje svih okolnosti predmetnog slučaja, osobito onih koje obilježavaju stanje u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva
podliježe uvjetu da podnositelj zahtjeva iznese dokaze o tome da je on pogođen tom prijetnjom osobito zbog čimbenika svojstvenih njegovim osobnim okolnostima
ovisi o uvjetu da je omjer broja žrtava na predmetnom području u odnosu na ukupan broj stanovnika na tom području dosegnuo određeni minimalni prag
