Ne znam, kraljice moja, niti živ zna

Da l' smilovaće se bozi tebi i mužu tvome,

Da najzad žuđene se, tvoje obale dokopa,

Patrljak vesla, glavu spusti ti u krilo.

Mislim da je uživanje za časnog čovjeka

Da se uvijek sjeća dobočinstva,

Da nije nikada pogazio svetu zakletvu,

I da ni u jednom  ugovoru nije zloupotrijebio

Moć bogova da bi varao ljude (...)

Ko koga prvi obori na leđa,

Ne odsječe mu glavu ni u gnjevu:

Već ako njega još obori jednom

I tom pobjedom ime lava steče,

Tek onda može glavu mu odsjeći:

Takav je u nas običan i zakon!

Zbirka poezije i burence vina,  

Komad suha kruha, nijema tišina,

 A ja i ti sami, oko nas pustinja.

 To je carstvo, a ne kruna od rubina!

Da, tako su vas smatrali nekad

Za velja i sveta stvorenja,

A sada vas drže za roblje.

K'o mahnite da ste strijelom  vas biju(...)

Ni u vazduhu čak ne štede vas više (...)

Šarotrona, besmrtna Afrodito,

zavodna Zeusa kćerko, molim te:

nemoj mi jadom, nemoj tugom gospo,

dušu izjedat'!

- Ah, da li to moja plava djevojčica čita L'eventail de Seville?Plave djevojčice trebaju da čitaju L'eventail de Seville. L'eventail de Seville...

Ta šta će mi život taj, kad zlato sam ono izgubio, što sam ga brižno čuvao?Sam sebe sam, dušu i život svoj kidao, a drugi mi zlu se vesele sad i nesreći mojoj.

Poručuje zumbul iz Doljana:

»Dušo moja, u bostanu kado,

kako ti je u bostanu samoj?»

Odgovara iz bostana kada:

»Što je neba, da je list hartije,

što je gora, da su kalemovi,

što je more, da je crn murećef.

pa da ti pišem tri godine dana,

ne bih mojih ispisala jada!»

Sa mnom si donio glavu Humbabe

U utvrđeni Uruk,

A uznemireni stanovnici Bregova,

Oslobođeni od nemani,

Neprestano su nas blagosiljali.

Amo vina, plave cure

od žeđi mi grlo strada!

Amo vina, kupu… bure…

dok me suša ne savlada.

A Potom Eneja pograbi rukom krupan kamen, da ne bi ni dva ga čovjeka digla

Kakvi su danaske ljudi...

Nego da borboljubivim sad Argejcima viknem

I da se s Trojcima drugim u borbi mogu da mjerim!

Poznavao sam Hasana, sina Huseinova.

Taj Dželat-paša - započinje Omer Dedić, turivši desnu ruku u njedra, pod tanku lanenu košulju i tiho se nakašljavši - taj Dželat-paša bio ti je ovdje u nas, u Bosni, ravno prije stotinu i dvadest godina. Poslaše ga, kažu, da Bosnu ukroti. Bosnu i BosanceJah! A kažu, bio je taj Dželat-paša vrlo učen čovjek. l pjesmarice sastavljao...Omer Dedić najednom zašuti. 

Jablan do neba seže.

Jablan do neba seže.

Moj čamac pod njim leži.

Podne na rijeci drijema.

Hiljade sunčanih sjena

Kroz vrba hladove bježi

Sve tiho.

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.

Pod mostom, kraj “Druge ženske” nabujala Miljacka teče.

Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.

Naravno pod pretpostavkom da ne pada kiša.

Dosadna duga sarajevska kiša.

Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!

Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada

zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.

Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad

Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Ali kada bi sin od majke mojim stavom nemarnim 

Bez groba ostao, to bi zadalo mi bol.

A čini li se tebi da moj stav je lud,

Ja mislim da m i luđak ludim smatra čin.

Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,

kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;

i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,

i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet.  

Ne postojim više.

Bijah jednom i nestadoh

u plamenu moje ljubavi.

Jedna ogromna vatra.

Lagani pepeo rasu se u zraku

I pade nježno pred tvoje noge.

Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.

„Sluge moje, hitro pohitajte,

sedlajte mi od megdana đoga,

okitite što ljepše možete,

opašite što tvrđe možete,

jel ja, đeco, mislim putovati:

hoću Banjsku ostaviti grada,

mislim đoga konja umoriti i u gosti,

đeco, odlaziti, u tazbinu,

u bila Kruševca, k milu tastu starcu Jug-Bogdanu (...)

Jednom će iz mog groba izrasti

Bezbrojni, crveni tulipani.

I gorjet će rumenim plamenom.

Jedan razumni komšija je kazao svom gluhom komšiji

Da je bolestan njihov treći komšija,

Šta ću ja sa svojim dugim, ali bezvrijednim ušima?

Razmišljao je gluhi, kako ću razumjeti ono što

Bolesnik govori?

Možda je on bolešću iscrpljen, pa neće ništa čuti,

Ali ipak treba da ga posjetim.

Kad budem vidio da on miče usnama,

Iz toga ću odgonetnuti šta govori.

Na svijetu ovom dugo ja zih

Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu

Sada u koncini

Odlazim